PETA KOLUMNA; epizoda XII
Iz prošle epizode:
Tek sad mi je jasno u što sam se uvalio. Jedna po jedna, kockice jezivog mozaika se sklapaju u makabričnu Rubikovu kocku spoznaje. I dok drhtavom rukom nalijevam mrzlu vodicu iz bokala u plastičnu čašicu, ja duboko uzdahnem pa zavapim: «O, Bože, da se kladimo da više nikad neću vidjeti svoju Hrvatsku?».
A već danas čitajte u novom nastavku:
Ni plivadoni ne pomažu! Glava mi puca u silnom naporu da procesira golemu količinu informacija koje sustižu jedna drugu. Refleksno se branim nevjericom i poricanjem. Odbijam prihvatiti činjenice koje mi Čakra tako jasno i nedvosmisleno izlaže. „Pa što ako je Messi Hrvat?“, bunim se, „I zašto bi to pokrenulo lančanu reakciju, krizu globalnih razmjera, u kojoj sam se, kao središnja figura na crno-bijeloj šahovskoj ploči, ni kriv ni dužan obrao?!“.
Kao morsku sol na živu ranu, Čakra mi na LSD-monitoru vrti još bolno svježe kadrove s nogometne smotre još ljepšeg i još starijega kontinenta, odnosno fatalnog susreta Hrvatske i Španjolske (0:1), na kojem je u prvi plan iskočilo zlonamjerno i tendeciozno suđenje njemačkog arbitra, ionako dvojbene reputacije, Wolfganga Starka. Više o liku, karakteru i djelu živopisnog „djelitelja pravde“, saznajte iz priloženog životopisa.
Čakra ustraje u tvrdnji da je Starka delegirala Merkelica osobno! Očita je namjera ove operacije, inzistira Čakra, koja je u obavještajnim krugovima neformalno krštena kodnim imenom „Stark Trek“, da se izbacivanjem Hrvatske s Eura, uz posljedično kvarenje tzv. feel good nacije, jasno upozori hrvatska strana na strašne posljedice koje bi mogla imati „igra s vatrenom stihijom“, odnosno zloporaba ove najstrože čuvane informacije u lokalne, dnevno-političke i ostale svrhe ili obračune. A informacija je, to svi dobro znamo, moć!
Napokon, ubacimo li iz kornera u politički kazneni prostor i srpske cross-dressere, drske provokatore zagrnute u hrvatska nacionalna obilježja, koji su vandalskim i rasističkim ispadima okaljali teško stečeni ugled običnoga, maloga hrvatskog kibica te vezanu izjavu Michela Platinija o „hrvatskim šupčinama“ (pardon my French!), ova globalna strateška igra urote dobiva novi impuls, sadržaj i smisao.
„Okej, rista, ne mogu više!“, pritisnut uvjerljivim dokazima napokon priznajem činjenično sranje i mašem znojnom potkošuljom kao bijelom zastavom u znak predaje. „Još mi samo reci, kompa, kakva je, za Boga miloga, tvoja uloga u cijeloj priči?“.
Čakra rastegne zagonetni smiješak, a zatim mi se kao drug drugu i povjerava. Moj dragi prijatelj i stand-up guru Miodrag Petrović Čakra u pravom je smislu riječi autentični International Man of Mystery!
Taj bivši pripadnik mnogih obavještajnih i kontraobavještajnih službi, među kojima se posebno ističu izraelska Moša’d Pijade, super tajna filijala legendarnog Mosada, britanske službe MI-9, VI-10 i ONI-11 te jedan međunarodni mystery-shopping lanac, koji svoje under cover operacije nerijetko izvodi i po jadranskim turističkim destinacijama, svoje je usluge stavio na raspolaganje supertajnoj, ljudski i tehnički najbolje opremljenoj, prvoj svjetskoj, multinacionalnoj, nadnacionalnoj špijunskoj organizaciji, zanimljivoga imena: WC. Odnosno, World Chamber. Ti bokca!
U tom je kontekstu Čakri dodijeljen i ovaj škakljivi slučaj, čija eskalacija prijeti svjetskome miru i globalnom poretku. „Drago mi je zbog tebe!“, kažem bez kurtoazije. „A sudeći po ovom skromnom čamcu i tvom životnom stilu ni plaćica nije loša! Ali, koji k**** da ja sad radim? I kako da isplivam iz ovih g*****???“. „Nikako!“, vrti Čakra glavom, „Ima, bre, da te koknu u nekoj turbo-folk sačekuši ili da nastradaš u kakvom saobraćajnom udesu pod mnogo sumnjivim okolnostima!“. No krasno! „Osim, hm, osim ako…“. Osim ako što? „Osim ako i ti, burazeru, svojevoljno ne pristupiš Sveckoj ćeliji (World Chamber), pa postaneš Agent 00, sa svim pripadajućim ovlastima i sindikalnim pravima!“.
Da postanem špijun?! Žbir?! Uhoda?! Nema šanse! Odmah mi na um pada Encyclopaedia Britannica, koja još u izdanju iz davne 1771. u odgovarajućem članku navodi: «… špijun kada se otkrije odmah se vješa. Špijun naime djeluje mučki, on je izdajica, špicl, konfident, prodana duša, koja suparniku ne prilazi poput vitezova Okruglog stola. Špijun je osoba kojoj su strani svi kodeksi časti!“.
Ništa manje nježan u opisu toga starog zanata nije ni John Atkins, koji u knjizi “The British Spy Novel” (London, 1984) motive za bavljenje špijunažom, kako u fikciji pa tako i u zbilji, ograničava na domoljubnu dužnost, lažni idealizam, propale karijere, prljav novac, manipuliranje seksom te teže procjenjive motive…
„Kako hoćeš“, uzdahne Čakra razočarano. Zatim iz ladice izvlači pištolj pa mu na cijev stane šarafiti prigušivač. „Burazeru, nemoj krivo da me svatiš. Nije ovo ništa lično, ic striktli biznis…“. Ne mogu vjerovati! Čakra, prijatelju, ta zar ćeš me sad samo tako i nakon svega hladno ucmekati! Zakaj? Za novac???
„Aj kil for mani…“, prilično slobodno interpretira Čakra Groucha Marxa iz filma “Cocoanuts” iz 1929. „Bat ju ar maj frend –aj kil ju for nating!“. „Osim toga“, dodaje milosrdno, „bolje da te čisto i brzo koknem ja, nego neka sadistička plaćenička baraba, koja bi se još i dodatno uživela i uživala u egzekuciji da ti pamet stane!“.
A zatim mi moj dugogodišnji prijatelj prisloni pištolj na čelo. Onda se ipak predomisli pa mi nagura hladnu cijev duboko u grlo, a ja duboko uzdahnem pa zavapim: „O Bože, hoću li ikad više vidjeti svoju Hrvatsku?!“.
Više vijesti:
