PETA KOLUMNA; epizoda XV
Iz prošle epizode:
I dok me čudovište odvlači u mračne dubine, ja duboko uzdahnem, nagutam se morske vode, zagrcnem pa zavapim: «O, Bože, hoću li ikad više vidjeti svoju Hrvatsku?!».
A već danas čitajte u novom nastavku:
I još bih se ja iz čistoga konformizma i puke lijenosti nekako i pomirio sa smrtnim ishodom ove neravnopravne borbe da mi neman, koju je još u 19. stoljeću prvi opisao danski prirodoslovac Japetus Steenstrup, nije zavukla prokleti pipak u gaće. Što je previše, i od gigantske je lignje previše!
Nošen pravednim gnjevom raspalim ljigavoga gada šakom u osjetljivo mjesto. Stisak na tren popusti, pipak otpusti i ja ispalim na površinu poput limenke izotoničnoga graha pod pritiskom. Grozničavo hvatam dah i pogledom tražim Čakru. Ni traga ni glasa! Možda mi njegov novi kućni ljubimac može pomoći? Vraga! Blijeda poput krpe, psina siječe perajom vodu kao krojačke škare najlon-čarapu i nestaje na obzoru. Pas mater!
Pokušavam zaplivati slobodnim stilom, no pobješnjeli se glavonožac vraća u igru, obavija mi tijelo pipcima i ponovo povlači ispod površine. Moćni stisak od bog-te-pita-kol’ko kilograma po kvadratnom centimetru istiskuje mi posljednje molekule zraka iz plućnih krila, ionako skromnoga, pušačkog kapaciteta. Ukratko, gušim se. Al’ nikako da krepam. Umjesto toga, haluciniram. I furam razne filmove…
U jednom mi se priviđa kumulus gotovo neprirodne ljepote. Usput, ovi oblaci, koji i slove za najljepše u svojoj vrsti, sastavljeni su od vodenih kapljica, a većinom se ukazuju u oštrim, grudastim oblicima. Rastu u velike visine, a poznati ih sinoptičar i pjesnik Milan Sijerković često uspoređuje s divovskom cvjetačom. Dijelovi obasjani suncem blještavo su bijeli, dok je osnova, koja je u sjeni, vodoravna i vrlo tamna.
U ovoj, za mene tako posebnoj i, toplo se nadam, posljednjoj ovozemaljskoj halucinaciji iz kumulusa se klate pletene alpinističke ljestve, a na njima visi Čakra i ratoborno maše vilicom. Čini mi se da nešto viče, ali ne razabirem kaj. Konačno, svjetlo se gasi i ja tonem u mrak. Saved by the death. Napokon!
Slijedi već pomalo otrcan zagrobni folklor sa svjetlom na kraju mračnog tunela. Moja me znatiželjna priroda nuka da ipak otvorim oči. Ali i usta! Grcam i izbacujem iz sebe lite i litre morske vode, šaku soli, pokoju školjku, perisku, kunjku, mušulu, petrovo uho, tucet girica, sedlo morskoga konjića, borbeni oklop raka samca i staru cipelu ali bez žniranaca.
«Živ je!», dopire do mene glas. Dižem pogled, koji se frontalno sudara s glavom i bradom – Osame bin Ladena! Fino. Izgleda da sam preskočio limb i sletio ravno u pakao! «Ich bin nicht Bin Laden», ispravlja me bradonja, «Ich bin Ivan Prlić – Prle…». Molim?! Prle? Moj stari, nešto mlađi kolega i strip-maher? Nevjerojatno. Zatim mi uši napuni gromoglasni smijeh, a u lice unesu štreberski cvikeri – Vlade Lucića – Gazde! «Dobro došao u redakciju News-Bara!», izgovara znameniti urednik, većinski vlasnik i pokretački dinamo ovoga uglednog news portala .
«Gdi si, lepi?!», klepne me po ramenu Krešimir Certić, grafički urednik News-Bara, čovjek-miš koji se bežično spaja na računalo. Ogledam se u nevjerici po prostoriji, koja nalikuje na nadzornu sobu termonuklearne centrale Plomin 9. Toliko raznobojnih lampica – i sve svijetle! Iz čajne kuhinje proviruje i Čakra, nazdravlja mi štamprlekom žestice. Društvo mu pravi urednički tandem, Domagoj Zovak – Isusolovak i Borna Sor – Centarfor. Dakako, tu je i Veronika. Zanosna Veronika, automatska sekretarica redakcije. Istom zateturam u njezinu smjeru, no Vlado me hvata za rukav i odvlači niz hodnik u modernu, minimalistički namještenu kancelariju.
Dok ispirem grlo šalicom okrjepljujućeg čaja od žalfije, Vlado u kraćem izlaganju otkriva karte. Naime, veli Lucić, News-Bar je tek puki paravan iza kojeg se krije upravo glavni štab WC-a, odnosno World Chambera, konspirativno i kontrakonspirativne organizacije koje sam i ja član, a koja na ovaj ili onaj način upravlja, manipulira ali i korigira tok svjetskih događaja. Vlado je, pogađate, veliki meštar WC-a osobno, najužem članstvu poznat pod kodnim nadimkom Gazda. Sapienti sat!
Dalje, priznaje Gazda, brižno čuvani paravan umalo je i za devinu dlaku provaljen u dva slučaja. Naime, odlična studentica novinarstva u prvom i vjerna supruga nogometnog reprezentativca u drugom slučaju nevjerojatnom su i statistički gotovo nemogućom intuicijom spoznale kako su članci objavljeni na News-Baru, doduše zamotani u žovijalno ruho satire, dosjetke i šale, ipak i iznad svega vjerodostojne i istinite vijesti, faktografski precizne slike stvarnosti. Kako je i čime kupljena šutnja spomenutih dama, Lucić mi ne želi otkriti.
«No dobro», velim ja pomirljivo, «sad mi još reci – gdi smo mi to zapravo?». Gazda se nasmiješi, pritisne kažiprstom nekakav bijeli gumb, iz skrivenih zvučnika zasvira stara uspješnica «Što bi dao da si na mom mjestu» i stijena prostorije se u času pretvori u panoramski prozor. «Đizus, pa mi… mi smo – u oblaku???. «Točno!», reče Vlado pa ponosno pokuca o zid prostorije, «točnije – u artificijelnom kumulusu izrađenom od prenapregnute nanoiverice i specijalnih kompozitnih materijala!».
«Pa to, pa to je…», pokušavam se izraziti. «To je savršeno skrovište i najsuvremenija mobilna platforma tzv. cloud arhitekture», nastavlja mi Vlado misao, «kojom u svakom trenutku, lako i u realnom vremenu stižemo na mjesto događaja, u epicentar svih svjetskih zbivanja, događaja ili incidenata!»
Nevjerojatno! Čudesno! Rušim se u malu crnu kožnu fotelju shrvan nevjericom i čuđenjem. U taj čas u kancelariju poput terminatora ulijeće Veronika. Pišti poput čajnika, nabrekle joj se bradavice pale i gase, a zakovice, matice i šarafi izlijeću s vitalnih komponenti i u svim smjerovima.
«Veronika!», povišenim će tonom Vlado, «ta koliko sam vam puta rekao da bez kucanja…». «Gazda, imamo situaciju!», prekida ga bez milosti cyber-suradnica, «Pogon nam je otkazal, kormila smjera i visine zaglavila! Ako nešto odmah ne poduzmemo, udarit ćemo u tlo brzinom od 219 čvorova za 88 sekundi!». Zatim se ukoči poput plahe šiparice u mrzlom potoku pa hladno i mehanički nastavi: «87 sekundi, 86 sekundi, 84… pardon, 85 sekundi…».
Gazda poput protugradne rakete izjuri iz kancelarije, a ja srknem posljedni gutljaj žalfije, odložim praznu šalicu na tanjurić, duboko uzdahnem pa zavapim; «O, Bože, hoću li ikad više vidjeti svoju Hrvatsku?!».
Više vijesti:
