Sadržaj
Povijest SUS-a
Zdravlje kao pravo za sve i dužnost države dogovoreno je Ustavom iz 1988. Prije toga su samo službeni radnici povezani sa socijalnom osiguranjem imali pristup javnom zdravstvenom sustavu. Ostali – neformalni radnici, seoski radnici, nezaposleni i njihove obitelji – ovisili su o pomoći filantropskih subjekata, poput Santas Casas de Misericórdia.
- Tijekom 1970-ih, u kontekstu osporavanja vojne diktature, pojavio se pokret za sanitarnu reformu, formiran uglavnom od zdravstvenih djelatnika koji su razvijali debate o zdravstvenom sektoru u Brazilu, ukazujući na potrebne promjene i predlažući teze. Njegov institucionalni okvir bila je 8.
- Nacionalna zdravstvena konferencija, koja se održala 1986. godine, kada je došlo do približavanja smjernicama Ujedinjenih naroda (UN) koje su zagovarale univerzalni pristup zdravlju.
Integrirani u povjerenstva Narodne konstitutivne skupštine, zdravstveni djelatnici ovog pokreta uspjeli su u dnevni red unijeti univerzalni pristup zdravstvu, što je kao pravo zacrtano Ustavom iz 1988. godine i implementirano u stvaranju Jedinstvenog zdravstvenog sustava (SUS). .
Završetak glasovanja o novom Ustavu govorom zamjenika Ulyssesa Guimarãesa 1988.
Godine 1990. Nacionalni kongres je odobrio Zakon o organskom zdravstvu, br. 8,080, koji je odredio parametre za funkcioniranje javnog zdravstvenog sustava. Godine 2000., uz odobrenje Ustavnog amandmana 29 (EZ-29), SUS-om se počelo upravljati na tripartitan način i sredstvima iz tri federalna entiteta.
Načela i smjernice SUS-a
Načela i smjernice SUS-a standardiziraju njegovu organizaciju, djelovanje i ciljeve u cijelom Brazilu, ne samo u njegovim jedinicama, već iu privatnom sektoru koji je s njim povezan.
Univerzalizacija: Zdravlje je pravo svih ljudi na brazilskom teritoriju, bez obzira na nacionalnost, boju kože, etničku pripadnost, vjeru, društvenu klasu, spol ili bilo koju drugu karakteristiku koja ih razlikuje od drugih.
Pravednost: Usmjeravanje zdravstvenih usluga prema načelu jednakosti znači da će se, iako svi imaju ista prava, uzeti u obzir nejednakosti kako bi, gdje je potreba veća, bilo više ulaganja. Primjer je povlašteni tretman starijih osoba i trudnica.
Integralnost: Načelo cjelovitosti pruža mogućnost sveobuhvatne skrbi, koja pokriva zdravlje u svim područjima, od prevencije do liječenja teških bolesti. Osim toga, omogućuje da se zdravstvene potrebe svake osobe sagledaju globalno, unutar njezinog životnog konteksta, tako da su javnozdravstvene politike integrirane s drugim odgovornostima javne vlasti i imaju utjecaj na kvalitetu života.
Kontinentalna zemlja, kao što je Brazil, predstavljat će bezbroj poteškoća svakom vladinom programu koji želi biti univerzalan. Uz geografsku poteškoću, imamo strukturne probleme, kao što su siromaštvo, koncentracija dohotka, regionalne nejednakosti u raspodjeli resursa, što zauzvrat stvara različite standarde infrastrukture i kvalitete života, do te mjere da u istoj zemlji , pa čak i u istom gradu neka mjesta imaju švedski HDI (Indeks humanog razvoja), dok druga imaju HDI Haitija.
Geografskim i društvenim poteškoćama pridodaje se i nedostatak resursa. Minimalna sredstva za zdravstvo i obrazovanje utvrđena su zakonom. Savezna vlada mora izdvojiti 13,2% poreznih prihoda; države, 12% prihoda od poreza i transfera; i općine, 15% prihoda od poreza i transfera. Događa se da je, kako kaže ekonomist Ladislau Dowbor, naplata centralizirana u Uniji, koja ima više sredstava i samo 13% šalje općinama, u kojima se zapravo odvija zdravstvena, obrazovna i sigurnosna politika.
Druge zemlje s visokim porezima, poput Švedske, rade suprotno. Tamo 72% poreznih sredstava ide općinama. Prema podacima koje je prezentirala web stranica Politize!|1|, 2016. savezna vlada trošila je u prosjeku 3,00 R$ dnevno na zdravlje svakog Brazilca, što je brojka ispod svjetskog prosjeka. Osim toga, Brazil je jedina među deset najvećih svjetskih ekonomija u kojoj su privatni izdaci za zdravstvo veći od javnih izdataka.
Blog