Srpske snage gađaju civile

0
160
Rate this post

U lipnju 1991. republike Slovenija i Hrvatska proglasile su neovisnost od Jugoslavije, čime je započeo raspad zemlje. Sljedećeg mjeseca, jugoslavenska vojska – većinom sastavljena od Srba i pod kontrolom Slobodana Miloševića – napala je Hrvatsku, opravdavajući taj čin kao sredstvo za zaštitu tamošnje srpske manjine. Grad Vukovar je pao, a Srbi su izvršili masovna pogubljenja stotina Hrvata, pokopavši ih u masovne grobnice. Kada su 7. travnja 1992. Sjedinjene Države i Europska unija priznale neovisnost Bosne od Jugoslavije, snage bosanskih Srba uz potporu jugoslavenska vojska u kojoj su dominirali Srbi odmah je pokrenula ofenzive kako bi kontrolirala područja za kojima su priželjkivali. Iza linija fronte, bošnjački i hrvatski civili podnijeli su najveći teret srpskih napada u onome što je postalo poznato kao “etničko čišćenje”: mučenje, silovanje, ubojstva, pljačke i prisilno raseljavanje.

Vojska bosanske vlade pokušavala je obraniti svoj teritorij, ponekad u savezu, a drugi put u suprotnosti s hrvatskim snagama. Dok su sve strane počinile ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, snage bosanskih Srba sustavno su vršile zlostavljanja na područjima koja su kontrolirali. Sukob je uključivao intenzivnu kampanju bombardiranja glavnog grada Bosne u “opsadi Sarajeva”—u kojoj su snajperisti u brdima oko grada pucali na civile dok su pokušavali doći do hrane i vode—kao i hvatanja i masovna pogubljenja, zatočenja u koncentracijskim logorima , mučenje i sustavno silovanje

U ljeto 1995., vojska bosanskih Srba pripremila se za zauzimanje i “čišćenje” tri grada u istočnoj Bosni koja su ostala pod kontrolom bosanske vlade: Srebrenicu, Žepu i Goražde. Planiranje ovih ofenziva dogodilo se iako je međunarodna zajednica 1993. godine proglasila ove enklave “sigurnim utočištima” koje će razoružati i zaštititi mirovne snage UN-a.

Masakr u Srebrenici

Dana 11. srpnja 1995., bošnjački civili pobjegli su od srpskog napredovanja na Srebrenicu i sklonili se u bazu UN-a sjeverno od Srebrenice u Potočarima. Kolona muškaraca Bošnjaka, uključujući i neke naoružane, odlučila je pokušati prošetati do teritorije koju drži bosanska vlada. Do kasnih poslijepodnevnih sati, srpske snage stigle su na vrata baze UN-a i te noći terorizirale, silovale i ubile neke bošnjačke civile koji su se sklonili kod baze UN-a.

U Potočare su 12. srpnja počeli pristizati autobusi. Gomila je razdvojena: ženama i djeci je dopušteno da uđu u autobuse i prevezeni su na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade. Tijekom putovanja autobusi su nekoliko puta zaustavljani i pretraženi. Više muškaraca i neke žene odvedeno je na ubijanje ili silovanje. Muškarce i dječake odvedene iz gomile u Potočarima držale su srpske snage. Neki su odmah ubijeni. Drugi su autobusima prevezeni na mjesta masovnih ubojstava.

Dana 13. srpnja nizozemski vojnici protjerali su preostale izbjeglice iz baze UN-a

Kolona muškaraca Bošnjaka bježeći kroz šumu naišla je na srpske vojne jedinice i došlo je do žestokih borbi. Neki su se ljudi probili na teritorij pod kontrolom vlade; drugi su umrli; a drugi su se predali bosanskim Srbima. Zarobljeni muškarci odvedeni su na stratišta i ubijeni. Operacija ubijanja trajala je danima.

Tek nakon što su snage bosanskih Srba zauzele sigurno utočište UN-a u Žepi i bacile bombu na prepunu sarajevsku tržnicu, međunarodna zajednica je snažno odgovorila. U kolovozu 1995. NATO je pokrenuo trotjedno bombardiranje položaja bosanskih Srba u kombinaciji s bosanskom vladom i hrvatskom kopnenom ofenzivom koja je pomogla gurnuti Srbe natrag na pregovore. Rat u Bosni i Hercegovini završio je u prosincu 1995. mirovnim sporazumom dogovorenim u Daytonu, Ohio, poznatim kao Daytonski sporazum.

Do kraja borbi više od 100.000 civila je ubijeno, više od 20.000 je nestalo i smatra se da su mrtvi, a dva milijuna je postalo izbjeglicama.

Blog

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime